Ljudi su bića bitka, utkani u njemu.

Veliki i mali, uski i široki, po životu dani.

Kao mala djeca otkrivaju stvarnost svakog jutra iznova.

Dojma sam da gladni punim poljima lutaju,

u zabludijelu uvjerenju naslijeđenih mišljenja.

Tako britko, nježno ili grubo njegovanih.

Drže ih se kao brodolomci jarbola.

Slijepi za krenuti u smjeru kojim žele.

Vole torove, zborove, tračnice i vodilice.

Vole šarene bedževe, titule i uloge.

Ne vole svjetlost golotinje istine.

Silu daha smrti, tkanje neznanoga novoga.

Dojma sam životnoga, kako teško je biti slobodan.

Istoga sam, kako gore je biti uvjetovan uvjerenjima.

Kako je lako predatorima ovce šišat.

Kako je slobodno divljak biti.

I nisam u pravu ni ja, ali nisi života mi ni ti.

Kako pomiriti sve te košmare poslagane kao trofeje.

Izlizane fraze, i niske rečenica koje se ponavljaju.

U svijetu potpunih mogućnosti. Ljubav posta lanac.

U istom, jedna duša sebi stranac.